Savjetovalište16.3.2012 14:26:06
Kažeš: ''imam 29 godina dopuštam jer u mali gradić svoj se ne mogu vratiti jer mene će osuditi a ne njega. njegova obitelj je cjenjena moja nije moji su siromašni ali dobri ljudi oni mi ne mogu pompoći''
Prvo, premlada si da bi odustala od svoje sreće, da bi trpila poniženja, cijeli je život pred tobom, bori se za svoju sreću
Drugo, kažeš ljudi će te osudit. Ma što ti ljudi mogu? Mogu samo pričat tebi iza leđa. I? Koga ljudi ne ogovaraju? I da je čovjek najbolji na svijetu oni koji vole ogovarat izmislit će nešto samo da se mogu nastavit bavit svojim omiljenim hobijem. I mene možda sad netko ogovara, pa šta me briga, ako mu je to gušt slobodno, ništa mi ne može napravit.
Kažeš roditelji su ti siromašni i ne mogu ti pomoć. Jesi li sigurna u to? Jesi li njih pitala? Moji su također više siromašni nego bogati, ali da ja moram doći živjeti kod njih, da se rastanem, ili da i ja i muž ostanemo bez posla i nemamo od čega živjeti oni bi me primili. Onu koru kruha koju oni dijele popola dijelili bi na tri ili 4 dijela, ali njihova vrata su za mene uvijek otvorena. Većina roditelja bi primila svoje dijete bez obzira jesu li siromašni ili nisu. Snašli bi se nekako dok ti ne pronađeš posao.