Savjetovalište14.2.2012 0:12:41
imam potrebu reć ovo. nemojte se ljutit ako bude duže, draga anonimna možda ti pomogne...mene se otac odrekao na najgori mogući način ima već neko duže vrime...''možeš bit svačija ili ničija, moja više nećeš. mrtva si za mene od ovog trena. i ne postojiš niti si ikad postojala '' - to su bile riječi čovjeka, muškarca koji je trebao biti zadnji na svitu koji me smio povrijedit, moj otac.. bilo bi sve u redu da sam ja bila kriva bar 5%, al naravno.. nisam. bila je stvar da sam saznala sve, a njegov inat i bijes nisu mogli podnosit što ja to znam i ovo mu je bila najlakša izlika za ''udaljit me od sebe koliko može'' da bi gradio i dalje zidove oko sebe i štitio laž. nedugo zatim moji su se razveli. ja sam tog čovika od te večeri mrzila i samim pogledom. mene je svaka podsjeta na njega bolila, al prezirala sam ga da sam od mržnje znala plakat. na kraju.. jedne nedilje zaredale se pisme na radiju ''oprosti pape, čija sam kad tvoja nisam, tvoja mala'' itd. a u meni lom.. ne mogu ti opisat tu bol, na samu misao o njemu, ja sam plakala govorila od bijesa da je nitkov i da nije ni ovo zaslužio, jer ja sam dite, njegovo dite od 22 godine, i nije fer da odricanjem djeteta štiti svoju gnjusnu laž. mržnja je mala riječ. on je u meni unosio toliki nemir, znao je posjetit braću i sestre, a mene ni pogledat, ko da ne postojim. stvarno, držao se svojih riječi čak bi i prolazi pored mene da bi me ono taknuo nečim, laktom ili rukom u mahu i ne bi se obazirao, ko da je zid taka). za božić je došao a ja sam se trebala maknut ''zašto braći kvarit idilu božića, pa tata je došao?''. to je tek bol koju ne želim da ijedno dite osjeti. kako sam preša svoju mržnju? dala oprost? rekla sam sebi ''čekat ću da mi pokaže koliko mu značim. moja mržnja će mu hranit ego i davat do znanja ''je, tako je, učinio si dobru stvar'. kopaj i dalje''. prisilila sam sebe, svoje srce da pređe preko svega, pa i preko odricanja na bolan način - jedan od idući puta kad je doša u posjet mojima, ja sam prišla i zagrlila ga. puna bijesa, ljutnje, mržnje, oholosti... u taj tren. tresla sam se ko niko. al neka blagost, neka čistoća u meni. on nije ni ruke povio oko mene. stajao je kao metla ravan i valjda začuđen kako imam hrabrosti. meni je to bilo oslobođenje od ''grijeha''. jednostavno taj dio je nedostajao u meni, da sama sebi pokažem da sam iako griješim i dalje čovjek, žena koja iako je dijete nije tvrdog srca. nije takva zla iako joj je neko porušio samopouzdanje. meni će trajno u sjećanju ostat lik osobe, lik muškarca, lik jedinog oca koji se ponio nečovječno. al ja sam sad smirena. moje srce je čisto. pokazala sam, samoj sebi, da duboko u srcu nisam ''kutija'', nisam samo ''proizvod'', nisam samo ''obična''. već da sam jaka. i da se mogu natjerat na promjene u sebi. danas, eto više od 8mj od tog nemilog događaja, i evo od tog zagrljaja koji je osta neuzvraćen ipak... ja osjećam mir u sebi. ne mrzim ga više. ne patim za njim. istina, suze svejedno padaju iako ih krijem. al ja sam jača samoj sebi.
ne znam kolika je i kakva tvoja mržnja. i nadam se da nije približna ovoj, jer ova je mržnja utpoljena u boli koja peče svaki dio života proveden s tom osobom.. nađi u sebi ''nesmisao'' te mržnje. nađi trenutak slabosti koja je jaka u sebi i reci da ne želiš bit poput bilo koga. napravi to radi mira u sebi... vjeruj mi, onaj osjećaj drhtavice ali i mira... ono ne bih mijenjala. pozdrav :)