O ženama i muškarcima, i feminizmu i patrijarhatu...
Prošao je i 8. ožujka ilitiga Međunarodni dan žena. Oko ovog dana sve je, logično, vezano uz žene. Održavaju se predavanja i tribine, raspravlja se o značaju žena, o položaju žena, o feminizmu, ali i patrijarhatu koji je još uvijek toliko prisutan ...
Raspravlja se o tome i na kavama, a pogotovo zna biti zanimljivo kad se radi o muško - ženskom društvu. Svatko ima ponešto za reći, tako je recimo ostala u pamćenju rečenica mog jednog kolege koji je rekao kako je svijet sigurno bio puno ljepši prije feminizma. Žene su bile poslušne i slijedile muškarce, a po njemu upravo je to utopija.
Ja pak sam naletjela na zanimljiv intervju s jednom feministicom koja tvrdi kako je ustvari patrijarhat najopasnija društvena "bolest" koja napada koliko žene, toliko i muškarce. Što je zanimljivo, ona uopće nije antimuški nastrojena. Tako recimo zagovara ravnopravnost i smatra kako su muškarci i žene individue, a ne "spolovi".
Nisu samo žene u lošijem položaju prema muškarcima. Jedan od primjera koji se daje jest položaj žena u vojski. Žene se toliko bore za ravnopravnost, no, kada neka od njih ode u rat, nju se smatra posebnom. A ako se nešto takvoj ženi dogodi u ratu, odmah je u svim vijestima i to je velika tragedija. Ne kažem da to nije tragedija, ali kada žena tako pogine većini ljudi je to groznije nego da je to bio muškarac. Znači li to da je mlade dečke u redu slati da ginu ili budu mučeni, ali žene nije?
Isto je i s onom "prvo se spašavaju žene i djeca". Je li to u redu ako želimo biti potpuno ravnopravni? Smatrate li život svog oca manje vrijednim od svoje majke ili svoj vrjednijim od svog supruga ili dečka? Kako uopće procjenjivanje nečije vrijednosti prema spolu pokazuje poštovanje prema muškarcima ili ženama kao individuama?
Tu su muškarci puno "krivi". Žene su slabiji spol pa ih treba zaštititi, a oni se žele pokazati jačima i otpornijima, čak i po cijenu vlastitog života. Nije feminizam taj koji muškarce omalovažava i tretira kao glupe, bezvrijedne, divlje, opasne ili potrošne. Taj sistem se zove patrijarhat i mi živimo u njemu.
To je sistem koji se oslanja na ograničavajuće uloge spola kao sredstvo koje će nas držati pod kontrolom. Ako muški ostanu na svojoj polovici "igrališta", a žene na svojoj, i ako su, kad se susretnu, ispunjeni nerazumijevanjem, gorčinom i zamjeranjem, onda možda nikad neće jedni u drugima prepoznati prijatelje i saveznike.
Muškarci i dalje obavljaju najopasnije poslove, zbog njih se razbolijevaju, pate i umiru, a sve to zbog toga što misle kako im je to urođeno i da će, ako to neće činiti, bili "manje muško". A žene gledaju muške iz svog života kako pate i poduzimaju kojekakve rizike i osjećaju se bespomoćno jer vjeruju da su muškarci naprosto "takvi", impulzivni, agresivni i dominantni.
Istovremeno i žene pate zbog toga, a muškarci su bespomoćni jer misle da su žene naprosto "takve" - opsjednute svojim izgledom, prevrtljive, umorne i čangrizave. I tako i jedni i drugi postajemo imuni na depresivne muške i zlostavljane žene, na ljute muške i očajne žene.
Tako patrijarhat funkcionira. Mi mislimo da je to normalno. Da su muškarci naprosto ovakvi, a žene onakve ... Da je ovo jedan ludi svijet u kojem muškarci i žene ne mogu jedni s drugima, ali ni odvojeno. Samo što ovako mi svi, zapravo, živimo jedni bez drugih, zar ne? Svi mi reagiramo na gomilu stereotipova, percepcija i maski unaprijed pripremljenih za nas. Je li to uopće moguće promijeniti, pitam se ...
Bez zamjere,
Vaša Diva iz Međimurja