Kad govorimo o božićnim običajima, među najzanimljivijim i najbogatijima je Badnjak. Uz Božić kao vjerski i obiteljski blagdan nastali su brojni pučki običaji. Tim pučkim običajima božićno se svetkovanje prenosi iz bogoslužja i crkava u obični pučki život. Neki nemaju ništa zajedničko s Božićem dok je druge, iako pretkršćanskog podrijetla, kršćanstvo usvojilo i dalo im novo, vjersko značenje. Jedan od najkarakterističnijih običaja u nas je Badnjak — riječ dolazi od staroslavenske riječi koja znači »bdjeti«, »čuvati« — dan uoči Božića kad se jedno badnje drvo, u obliku stabla ili grane, unosi u kuću i loži na ognjištu, a drugo ostaje ispred kuće.
Do Badnjaka su morali biti završeni svi veći poslovi, sva je hrana trebala biti pripremljena, a kuća čista. Kuća se kitila zelenilom i ukrasima od papira, a bor se kitio obojanim orasima, jabukama (božičnicama), nanizanim košticama bundeve, ukrasima od tijesta i drugim ukrasima koje su sami ukućani izrađivali. Na Badnji dan spravlja se poseban kruh badnjača ili bogato ukrašen božićni kolač. Navečer nakon opremanja stola, domaćin je donosio slamu u kuću, koja se stavljala ispod stola i u križ na stol. Između slame na stolu moralo se staviti što više raznoraznog sjemenja i zrnja, i svega onog što su željeli da rodi iduće godine. U božićno vrijeme selom su obilazili koledari i pjevanjem koleda čestitali blagdane i rođenje Isusa.
Zašto se Božić slavi 25. prosinca?
Točan datum Kristova rođenja nije poznat, ali svetkovanje Božića potječe iz Rima, gdje ga je u 4. stoljeću uvela rimska Crkva. Prije tog vremena Božić se nije slavio. Iako nema povijesnog dokaza da se Isus Krist rodio baš toga dana, Crkva se odlučila za 25. prosinca, vjerojatno stoga što su kršćani željeli istisnuti pogansku svetkovinu Rođenja Nepobjedivog Sunca u čast Sunca, koja se slavila baš na taj dan. Značenje te svetkovine bilo je da Svjetlo pobjeđuje Tamu, jer nakon zimskog solsticija, Sunce opet ostaje sve duže na obzorju, od tog vremena dani postaju dulji, a noć kraća. Iz Rima slavljenje se Božića vrlo brzo proširilo i na Zapad i na Istok. U vrijeme pape Grgura Velikog 390-406. godine uveden je poseban liturgijski običaj služenja tri božićne mise — ponoćke, zornice i dnevne, svake u drugoj crkvi. S vremenom je taj običaj protegnut na cijelu Crkvu. Kod nas odlazak na ponoćnu misu, ponoćku, ima posebno značenje i poseban je običaj.
Jaslice i raznim likovima, kuglicama i svjećicama ukrašeno božićno drvce nezaobilazni su simboli slavljenja Božića. Običaj kićenja božićnog drvca vuče svoje podrijetlo iz Strasbourga od 17. stoljeća nadalje, a odatle se proširio Njemačkom, Bavarskom i Austrijom i stigao do naših krajeva.
O Božiću se prekida post koji je trajao tijekom prosinca i stol je bogatiji i obilniji. Promjenom društvenih i gospodarskih prilika mnogi su božićni običaji nestali ili su se prilagodili novim uvjetima pa je u današnje komercijalizirane doba Božić, pogotovo u zapadnom svijetu, poprimio više laičko nego vjersko značenje. Ipak, ljudi sve više traže utjehu i spas u duhovnosti tog blagdana moleći se za mir, sreću i solidarnost među ljudima dobre volje.