Saša Šekoranja, neokrunjeni kralj najljepših božićnih aranžmana u gradu, ove godine pred blagdane ne razmišlja o iluminacijama, pozlati, svijećama. U jedinstvenom je božićnom raspoloženju, posve u suprotnosti s kapitalističkim pretjerivanjima i shoppingom kao smislom tog obiteljskog praznika.
Razmišlja o “Djevočici sa žigicama” koja zebe na hladnoći i još više o kultnom filmu glasovitog Tima Burtona “The Nightmare Before Christmas”. U izlogu njegova ateljea odakle godinama izlaze najljepše božićne fantazije, kao ni u njegovu domu, nema raskošne jelke poput one iz “Orašara”. Otužno, ogoljeno prošlogodišnje drvce, kao ono siromašnog pisara Boba Crachita iz Dickensove “Božićne priče”, krase polomljene kuglice koje šalju vrlo jasnu poruku o tome kako Božić ne smijemo banalizirati.
- Toliko su nas zaokupili ti božićni stereotipi koji nam nalažu da moramo biti sretni, da moramo slaviti, opraštati i dijeliti. Cijela stvar pretvorila se u jednu veliku lakrdiju koju je začeo i potpiruje komercijalizam. Trudimo se imati savršen bor, raskošan dom, obilan stol. A zapravo se svi vrlo često u tim trenucima osjećamo usamljeno, uvjereni da je u tuđem domu ljepše, za drugim stolom bolje. Uporno sami sebe pokušavamo uvjeriti da smo dobri, no meni to nikako ne polazi za rukom - iskreno će akademski slikar, scenograf i cvjećar.
Saša je ove godine božićne dekoracije koje izlaze iz njegova ateljea koncipirao kroz tri teme od kojih mu je svaka vrlo bliska i draga. Na početku, veliku ulogu u “Šekoranjinom Božiću” igra crvena boja, a crveno unosi granama ileksa, trešanjama i crvenim vijencima.
- Ileks volim, a trešnje u ovo doba godine su rijetke i za mene su nešto jedinstveno, stvaraju jednu novu priču. Moja prijateljica Đurđa svake godine oko Nove godine pokloni mi sanduk trešanja iz Čilea nevjerojatnog okusa. Kada ih jedem, te me trešnje na trenutak vode u Čile. Bilo bi sjajno kad bi takve nekakve sitnice, povezane s prijateljima i putovanjima u mašti, svima mogle uljepšati Božić. Ne treba vam sanduk trešanja, dovoljno ih je deset, za svakog po jedna nakon božićnog ručka i s njima na trenutak odlazimo negdje drugdje - tamo gdje je toplo - kaže Šekoranja.
Još jedna Sašina značajna inspiracija ove je godine povezana s putovanjima. U Parizu je uočio instalacije na klasicističkim fontanama u parku Palais Royala koje je napravio belgijski umjetnik Pol Bury. Metalni planeti u fontanama uvijek ga iznova fasciniraju.
- Pariz je grad koji mi je vrlo blizak po atmosferi. Jako ga volim i u njega se uvijek vraćam. Obožavam Palais Royal, taj francuski park savršenog geometrijskog tlocrta s tim starim fontanama na kojima je intervenirao suvremeni umjetnik. Stalno ih nanovo slikam, ne prestaju me oduševljavati. Po njima sam ove godine radio sve svoje aranžmane. U hrpu kuglica - savršenih geomterijskih tijela - ukomponirao sam samo svijeće. Tako sam kitio i dućane po gradu - otkriva temeljnu ideju svoje druge božićne teme.
Treća inspiracija ove recesijske godine došla je iznenada, spontano: film “The Nightmare Before Christmas” iz 1993. godine, animirani božićni crnjak koji otkriva naličje našeg komercijaliziranog blagdana.
- Obožavam taj film, već sam ga pogledao i pogledat ću ga opet prije Božića - po stoti put. Pun je odličnih detalja, veseli me ta Burtonova maštovitost, iz svake sitnice crpim neku inspiraciju. Prema tom Burtonovu remek-djelu nastao je bor koji krasi moj atelje, a koji zapravo može poslati i poruku o neizbježnom globalnom zatopljenju - kaže Šekoranja na čiju se maštovitost u blagdansko doba oslanjaju dućani, državne institucije, velike tvrtke - pa čak i pojedinci koji ga angažiraju da u njihovu domu on umjesto njih stvara božićnu atmosferu.
- To mi je blesavo. To je nešto što bi trebalo biti intimno, privatno. To je ono o čemu pričam, što me ljuti - komercijalizacija. Pokušavamo uhvatiti taj neuhvatljivi osjećaj uzbuđenja i sreće kojeg se sjećamo iz djetinjstva. No to radimo na pogrešne načine; savršenim dekoracijama i raskošnim domom, bez nečeg našeg, ljudskog. Umjesto da se jednostavno prisjetimo kako je to stvarno izgledalo kad smo bili mali, kada nam se taj trenutak urezao zauvijek - otkriva i otvara logično pitanje - kako on “hvata” taj trenutak iz djetinjstva?
- Pa prvenstveno ga hvatam kroz meni bliske ljude s kojima onda stvorim tu božićnu atmosferu. No što se tiče dekoracija - svjestan sam svijeta oko sebe, običaja i ne razmišljam o tome kako baš ja sada neću imati bor. Imam ga, ali na svoj način. Kroz njega ću barem probati osvijestiti to svoje razmišljanje o tome kako nam nije potrebno blagdansko ludilo. Nacrtao sam nekakve svoje likove, napisao svoje tekstove na te crteže, zabilježio svoja razmišljanja na kartone, potom sve to izrezao i objesio na bor. Ukomponirao sam i starinske svijeće za bor koje za mene imaju veliku važnost. Naime, u zadnje mi je vrijeme jako važno da se krećem u kontrasmjeru od svega što je komercijalno, da se vratim tradiciji koja će mi pomoći da donekle uhvatim taj božićni trenutak.
U tome mi pomažu svijeće koje nisu kao ove današnje električne lampice koje samo utaknemo u struju i osvijetlimo cijeli bor, koliko god dugo želimo. Svijeće su zapaljive, opasne i mogu gorjeti samo pet minuta. E, upravo tog se trenutka sjećam - kad su svijeće gorjele i mi smo bili toga svjesni. Taj trenutak mi je važan i sada, trenutak koji čini ljepotu i ne može trajati zauvijek - objašnjava svoje viđenje Božića Saša Šekoranja.
Vanja Došen
www.jutarnji.hr